Moderna tehnologija, posebno veštačka inteligencija (AI) i jezički modeli poput ChatGPT-a i Geminija, nezapamćenom brzinom menjaju naš pristup informacijama. Međutim, u zdravstvu, a posebno u dermatologiji koja zahteva vizuelnu analizu i visoku preciznost, jedno kritično pitanje povlači granicu između čoveka i mašine: lična odgovornost.
Posao pravog lekara specijaliste dermatologije se ne završava uspostavljanjem dijagnoze. Kada se pregled završi, lekar overava nalaz svojim imenom i pečatom. Tim jednim potezom on preuzima pravnu, etičku i profesionalnu odgovornost za ono što je napisano. Specijalista gleda pacijenta u oči, razumljivo objašnjava prirodu bolesti i korake terapije, i što je najvažnije: očekuje pacijenta na kontroli. Na kontroli lekar prati efekat terapije i po potrebi je prilagođava.
S druge strane, postavlja se pitanje: ko potpisuje AI „nalaze”? Odgovor je jasan: NIKO. Veštačka inteligencija samo analizira obrasce i statističke verovatnoće, ali nema medicinsku diplomu, članstvo u lekarskoj komori, niti osiguranje od profesionalne odgovornosti. Iza nje ne stoji Hipokratova zakletva, višedecenijska praksa, i nije vezana istim strogim sistemom čuvanja lekarske tajne.
Najoštriji kontrast se pokazuje kada stvari ne idu po planu. Šta se dešava i šta „kaže” algoritam ako predloženo „lečenje” ima neželjene efekte ili ako stanje pacijenta počne da se pogoršava? AI ne može preuzeti odgovornost za svoju grešku, nije u stanju da izvrši hitnu, personalizovanu intervenciju i ne može biti izveden pred sud ili etički odbor. Mašina odgovara samo još jednim generisanim tekstom, dok pacijent ostaje sam sa posledicama.
Veštačka inteligencija može biti impresivan asistent i odlično edukativno sredstvo, ali nikada ne može postati ordinirajući lekar. Pravo lečenje je, naime, mnogo više od uparivanja simptoma i podataka – to je umetnost empatije, kontinuirane pažnje i stroge lične odgovornosti.